11.09.2019. - 19.09.2019. g.
Super Trio;
Triumph Speed Triple RS - Alen
VFR 800 - Mario
NC750X - Darijo
Iza mene je jedno teško razdoblje u životu koje svi, više-manje, prođemo. Neki prije, neki kasnije. Svi bi htjeli da je kasnije ili nikada, ali život piše drugačije priče...
Nakon duge i teške bolesti preminula mi je seka u 49-toj godini života (22.8.2019.).
Tužno razdoblje, koje je cijela obitelj uz familiju, prijatelje, kolege sa posla, prošla u nesebičnom pomaganju i podršci, sada je iza mene, iza nas.
 |
| Moja seka |
Uz nagovoranje obitelji i prijatelja krenuli smo na put, put Crnog Mora, ali sada sa Marijevom pripremom.
Mario i ja smo popili kavu u Galusu i krenuli prema dogovorenom mjestu susreta sa Alenom. Oni su dogovorili da se nađemo na prvoj benzinskoj na autoputu prema Novoj Gradiški. Mario je spominjao benzinsku prema mjestu Križ. On je prošao naplatne i uzeo karticu, a meni nikako nije izlazila kartica iz automata pa sam malo zaostao za njim. Tako je on je odjurio i stao odmah na prvoj benzinskoj nakon kilometra, benzinskoj Ježevo, ali ja ga nisam vidio i produžio sam prema Križu. Zaboravio sam upaliti bluetooth na mobitelu i nije mi bio spojen telefon sa komunikatorom u kacigi, Mario me nije mogao dobiti sve dok ja nisam stao kod naplatnih postaja kod mjesta Križ i izvadio telefon iz torbe. Nakon toga našli smo se na prvom izlasku poslije Križa i nastavili prema Gradiški. Po autoputu nam kao ne treba navigacija pa smo naravno fulali izlaz za BiH i izašli na izlazu za Novu Gradišku 10-tak km dalje. Okrenuli smo se kada smo vidjeli da ne možemo drugačije nego se vratiti i sišli smo na pravom izlazu. Poslije ta dva nesporazuma i naše smotanosti put je dalje tekao prema planu.
Prošli smo uobičajeno rigoroznu kontrolu ulaska u BiH - Republiku Srpsku, gdje je najbitnija stvar da imaš zelenu kartu, jer ako to nemaš onda si vjerojatno kriminalac. A to kaj ne otvaramo nikada niti jedan kofer niti torbu na motoru, to nema veze. Kada smo par dana prije puta pričali kuda je Mario planirao da idemo, dao sam par ideja koja su odmah prihvaćene uz dodatne želje svakoga od nas troje. Dečki su predložili da poslije granice skrenemo lijevo prema Derventi, ali da se držimo rijeke Save, tj. granice sa Hrvatskom. Tim putem još nitko od nas nije išao pa je bilo zanimljivo za sve. Tu je naravno velika sirotinja, ali je to također bitno da vidimo - koliko smo u stvari daleko, a opet blizu neimaštini i jadu.
U Derventi smo skrenuli prema Doboju i radimo stanku u prvom zgodnom kafiću Intermezzo koji je i slastičarnica i restoran.
Alen je pojeo fini rižoto sa plodovima mora za 30 kn, a dvije kave i čaj smo platili još 18 kn. Stvarno jeftino za tako lijep i uredan prostor. Nakon Doboja krenuli smo za Olovo preko Maglaja. Kolega sa posla Niko mi je preporučio, ako volim zavoje i usjeke, da idem tuda. Cesta nije u cijeloj dionici baš zadovoljavajuća, ali krajolik je lijep i vrijedan prolaska. Plan je bio spavati u Višegradu pa smo gledali kuda bi bio najzanimljiviji i najkraći put, a da nismo tuda već išli. Skrenuli smo malo prema sjeveru za Kladanj pa na Vlasenicu i preko Han Pijeska, Žepe na Višegrad, ali kad smo došli pred Han Pijesak jedan čovjek na putu nam je rekao da ne idemo na Žepu jer je to slijepo crijevo i nema ceste za Višegrad tuda. Poslušali smo ga i spustili se na Sokolac-Rogatica za Višegrad jer je već bilo puno sati i nismo htjeli riskirati iako je na google mapsu nacrtana cesta i to bojom kao i ova po kojom smo na kraju i išli. Ja sam imao Garmin navigaciju koju sam kupio za put na Nordkapp, koji smo odgodili do daljnjega, i ona me isto navodila kuda je rekao i taj čovjek. Sada me baš zanima da li tamo ima ili nema ceste😕.
Uglavnom, napravili smo krug od 94 umjesto 35 kilometara i to po jako lošoj cesti po mraku, a naravno zbog toga smo stigli u smještaj jako kasno. Izgubili smo barem sat i pol i u Višegrad smo stigli oko 21h i po debelom mraku.
Dobra kilometraža za danas. U jesen je sve preko 300 km dosta za voziti jer noć pada brže nego kada idemo u 5. ili 6. mjesecu.
Odabrali smo noćenje u Andrićgradu. Na recepciji smo dobili upute za sutrašnji odlazak i gospođa nas je odvela do soba. Na brzinu smo se skinuli i oprali i u obilazak, naravno nakon što smo javili svojima doma da smo dobro došli.
Motore smo ostavili odmah pored ulaza gdje ima video nadzor. Znao sam da je Andrićgrad lijepo uređen, ali kada prođete sva ova sela i neimaštinu ne očekujete ovako lijepo i uredno mjesto. Rekli su nam da je sezona gotova i da nema više gostiju. Bili smo gotovo jedini gosti.
Kino po modelu poznatih američkih kino dvorana.
Kada ovakav prostor izgleda lijepo kada je prazan, vjerojatno u sezoni posjetitelja izgleda još toplije i ljepše. Mi smo zato imali priliku lijepo sve slikati bez poziranja drugih. Rekla nam recepcionarka da pub radi do ponoći, ali kako nema ljudi odlučili su ranije zatvoriti. Mario je jedva uspio nažicati 3 točene pive koje budemo popili vani na terasi. U dogovoru sa konobarom ostavili smo krigle na stolu tako da je on naplatio i mogao zatvoriti lokal.
Smještaj nas je koštao 63€ - za svo troje sa doručkom u dvije dvokrevetne sobe.
Na putovanjima, koliko god da smo umorni, uvijek se rano probudimo zbog nestrpljenja i želje za vožnjom, kao i da iskoristimo što više vremena za razgledavanje mjesta. Tako smo i ovdje već prije 7h u šetnji uz Drinu i po Andrićgradu.
Prekrasan odsjaj okoline u Drini.
 |
| Pub u kojem smo popili cugu |
 |
| Naš smještaj |
Gdje god da dođemo, Mario si nađe frenda.
"Ako budem imao sreće da ostvarim barem neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za cijelo čovječanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi ta da je to djelo jednog Srbina"
Nikola Tesla
Čiji je ovo čovjek??? Hrvatski, srpski ili bosanski genije?
Svi ga svojataju i govore da je njihov, a on je po meni bio građanin svijeta.
Da ne bi rekli da smo slike skinuli sa interneta....
"Život je neshvaljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija."
(Za one mlađe koji nisu učili ćirilicu)
To je naslikano i napisano na zidu škole.
Oslikani zidovi restorana u kojem je doručak.
Doručak smo obavili između 8 i 9h. Dok smo se potrpali, krenuli smo oko 10h put srpske granice na prijelaz Kotroman.
Granični prijelaz je jako blizu Višegrada, nismo niti gume stigli zagrijati😉
Prošli granicu i ubrzo došli na Zlatibor. Sjeli u centar i popili prvu jutarnju kavu. Nakon nekoliko trenutaka smo odlučili da budemo tu noćili i provozali se malo po okolici. Krenuli smo za Užice, ali cesta do tamo je puna radova i velike su gužve pa nije bilo uživanja. Kada smo došli u Užice na prvi pogled nam se nisu svidjele i nismo niti ulazili u centar nego smo produžili dalje predviđenom rutom. Mario mi je vikao u komunikator da stanem na nekom ugibalištu da pojedemo sendviče koje smo imali sa sobom i protegnemo noge. Ali nikako naći odgovarajući parking, a da nije zagađen ljudskom rukom. Nakon 30-40 km smo konačno našli relativno zadovaljavajući i stali smo. Komentirali smo kako nas je okruženje jako razočaralo, a mislili smo da tu baš bude lijepih cesta.
Pojeli smo i nastavili dalje voziti po totalno bezveznoj cesti. Niti krajolik, niti cesta zanimljiva, loš asfalt, sve se poklopilo i izgledalo je sivo.
I taman kad smo skroz "pokisli" počela se otvarati lijepa dionica od nekih 20-tak kilometara i spust prema Zlatarskom jezeru gdje smo i napravili pauzu uz kavu.
Mi popili kavu, još se malo provozali i pri povratku na Zlatibor počinje kišica koja se u trenu pretvorila u pljusak. Taman je bila prilika da stanemo uz neki restoran i sakrijemo se od jake kiše koja je za valjda 5 minuta stala totalno. Ova strana ceste pri povratku je puno bolja dionica.
Znači od južne točke Kokin Brod (D) prema Zlatiboru (E) je dobra cesta, i od Ljubiš (C) do Kokin Broda (D).
Vratili smo se u smještaj i pogled na sat kaže da je već prošlo 18h.
Brzo smo otišli na večeru jer smo pregladnjeli.
Jako lijep centar i jezero za prošetati. Ugodna atmosfera. Nije bilo baš previše gužve i turista, ali dovoljno da bude ugodno. Nakon toga smo otišli spavati u Villu Barović gdje smo noćenje sa doručkom i korištenjem bazena platili 83€. Ovaj dan je bio od puno većih očekivanja, ali ajde, nije bilo niti tako loše kako je moglo biti.
Bio sam skroz usporen cijeli dan pa niti nemam nekih slika.
Apartman je bio krasan , a kilometraža duplo manja od planirane. A, na žalost, niti bazen nismo isprobali.
Ugodno smo spavali kao i doručkovali. Od današnjeg dana se puno očekuje. Mario je pripremio rutu i kaže da ćemo biti zadovoljni.
Krenuli smo dionicom kojom smo se jučer vraćali i popili kavu u istom kafiću na Zlatiborskom jezeru. Nakon toga smo krenuli prema Novoj Varoši pa za Sjenicu i prema Sušici gdje google pokazuje žutom bojom cestu preko Parka prirode Golija. Kada smo došli vidjeli smo da je makadam pa smo promijenili rutu direktno prema Novom Pazaru, pa Paška gdje smo skrenuli prema granici sa Kosovom, ali uz samu granicu počinje uspon na Kopaonik kuda smo skrenuli. Prekrasan pogled, uz zadovoljavajući asfalt i zanimljive serpentine dolazimo blizu vrha gdje ima dosta hotela i apartmana jer je to njihovo poznato skijalište, ali u ovo doba godine je puno samo građevinskih firmi. Stali smo u jedan lijepi hotel-restoran na klopu i odmor.
Mujen Lux
Jako lijepo uređen restoran. Čak imaju i staroga ljubimca u predvorju.
Nakon odmora od ručka krenuli smo dalje prema prekrasnom vidikovcu na Kopaoniku sa pogledom na Kosovo. Predivna netaknuta priroda.
Nakon spuštanja sa Kopaonika u Drenjak stali smo na benzinskoj i natočili gorivo. Nastavili smo put prema mjestu Brus i naletjeli prvo na kolonu parkiranih automobila koje smo odmah počeli preticati jer smo mislili da je neka svadba ili događanje u blizini, a i bilo je, ali ne kakvo smo mi mislili. Iza zavoja smo naišli na hrpu ljudi na cesti koji prosvjeduju protiv vlade i zatvorili su promet. Rekli su da se ne može dalje i da se vratimo. Pitali su kuda smo krenuli i dali nam upute kuda bi mogli ići. Kada smo se okrenuli i kad su vidjeli tablice rekli su nam "srećno braćo, i pozdravite nam lepu Kolindu", a mi smo im mahnuli i pobjegli dok se neki pijanac ne bi još okomio na nas.
Vratili smo se nekih 2-3 km i krenuli za Kuršumliju. Zanimljiva dionica na kakvu nismo baš navikli na našim putovanjima, ali valja i to proći i vidjeti da znamo da još uvijek ima mjesta u bivšoj Jugoslaviji koja su ostala u onim vremenima, '80, '90. Ceste su uske, a okolna granja idu do pola voznog traka tako da ima mjesta za samo jedno vozilo. Svako ugibalište na cesti je veliko smetlište. Jako neuredno, ali naseljeno područje. Jednom riječju bijeda. Takvom cestom smo vozili do otprilike Prokuplja gdje se poboljšava cesta prema Nišu. Dalje smo se onda spustili autocestom do rezerviranog smještaja u centru Leskovca, hotel ABC sa 4 zvjezdice, gdje smo dvije sobe, dvokrevetnu i jednokrevetnu, platili 107€ sa doručkom. Izuzetno skupo za ovaj dio Europe. Hotel se nalazi u samome centru grada, u parku, gdje smo motore ostavili sa registracijama okrenutim u žbunje da ne bi bilo problema radi HR registracija. Prekrasan luksuzan hotel koji u sklopu ima i restoran i disko klub, a i živu svirku na otvorenom. Naravno, sve se zove ABC kao i obližnja robna kuća...
Fino smo večerali i otišli na spavanac. Danas smo već napravili ozbiljniju kilometražu, pogotovo uzimajući u obzir okolnosti na "putevima" kojima smo vozili.
Potrošnja mog motora je stvarno mala. Troši manje i od prošlog skutera.
Za uspavanku smo imali bend na otvorenom, ispod prozora, koji je cijelu noć, dok nismo zaspali, svirao hrvatsku glazbu.
Spavanje je bilo odlično kao i doručak. Spremili smo se i krenuli prema Bugarskoj. Plan je bio ići pored Sofije. Proći vanjskim prstenom, zaobilaznicom, da ne gubimo vrijeme kroz grad.
Odlična cesta koju je Mario otkrio na internetu nas je pratila od Surdulice do graničnog prijelaza Strezimirovitsi gdje smo bili iznenađeni kada smo vidjeli da iz poda imaju prskalice kojima dezinficiraju gume na vozilima, jer ipak su oni u Europskoj Uniji. To je mali granični prijelaz, skoro da i nema putnika.
Nakon nekih 40 kilometara smo stali na kavu i čaj u mjestu Breznik, cafe bar Lights koji se nalazi u samome centru. Tu smo Mario i ja naručili veliki i mali makijato, a dobili smo nekakav nescaffe i još nešto. Alen je išao unutra da im pokaže koji čaj hoće. Možda jesu u EU, ali ne znaju niti jedan drugi jezik osim svojega, a to je malo teže za razumjeti. No dobro, nije bila kava-potjeruša. Ali kad već spominjem wc, bili smo u tom lijepom kafiću u wc-u, a tamo po stropu vise cijevi od struje i vode. Prozor naravno da nema staklo, a voda uz pipe jedva da ide. Samo da se zna da je mjesto nekih 40 km od Sofije.
Nakon prijeđenih 40 km smo već u prstenu oko Sofije. Sofiju nismo htjeli posjetiti jer za takav grad treba najmanje dva dana za obilazak. Zanimljivost Sofije je da je 50 km zračne linije od Srbije, a gotovo da nema stalno naseljenih Srba, bar tako navodi statistika. Grad je duplo veći od Zagreba, ima milijun i 400 tisuća stanovnika i od toga 96% su Bugari, a druga manjina po veličini su Romi kojih ima svega 18000. Još ima nešto Turaka, Rusa, Armenaca i Grka, ukupno oko 10000. Moglo bi se reći da su etnički čist narod, bar u Sofiji.
Krenimo dalje...cestom prema Pirdopu i Nacionalnom parku Centralni Balkan.
Usput negdje stajemo i radimo kraću pauzu. Odradimo fiskulturu pola sata u formaciji SUPER TRIO i onda znojni nastavljamo dalje. Na ovom dijelu ima dosta ravnih dijelova, ali i krasnih zavoja kada se penjemo preko čestih uzbrdica i nizbrdica. Kaj se asfalta i ceste tiče, oni su stvarno Europa za Srbiju. A i čistoća je na zavidnoj razini. Kod mjesta Karnare se skreće prema prijevoju Troyan.
Cesta uzbudljiva i dobrog asfalta. Na vrhu pogled na sve strane Nacionalnog parka Centralni Balkan.
 |
| Nije svemirac, ja sam to😎 |
Čak smo uspjeli zamoliti jednog posjetitelja da nas sve tri slika....
Spomenik na vrhu je takvih gabarita da jedva stane u jednu sliku.
Ali opet po širini ga se ne može obuhvatiti nego vodoravnom slikom.
Mario&Darijo
Garmin nam je rekao nadmorsku visinu...
Prijevoj Troyan ili Beklemeto. Spomenik naziva "Luk Slobode" je posvećen pobjedi ruske vojske u siječnju 1878. i oslobađanju Bugarske od Osmanskog režima, kao i Bugarsko-rusko jedinstvo nakon drugog svjetskog rata. Spomenik je dizajnirao tim na čelu sa Georgija Stoilova, a otkriven je 1980. god.
Luk je ukrašen ruskim vojnikom i bugarskom djevojkom koja dočekuje vojnike sa kruhom i solju u skladu sa bugarskom tradicijom. Visina bi trebala biti 1630 mnv. Jedino nisam siguran da li je to vrh spomenika ili postolja spomenika!?😦
Nakon uživanja u predivnom zalasku sunca krenuli smo prema našem sljedećem odredištu za noćenje. Rezervirali smo smještaj u gradu Veliko Trnovo u području Arbanasi koji se nalazi na brdu iznad grada i s krasnim pogledom na grad koji i nije nešto posebno lijep. Smještaj je bio u hotelu sa **** Park Hotel Arbanassi po cijeni od 71€ za nas troje sa doručkom. Smještaj je bio odličan sa garažom za motore.
Došli smo na vrijeme da još u hotelskom restoranu stignemo i fino večerati. Na večeri smo razgovarali gdje sutra ići jer je Mario radio planove i rekao da je čitao da je na južnom djelu Bugarske ljepše i popularnije pa smo tako i odlučili da idemo spavati na nekakav poluotok...bar sam ja to tak vidio na karti.
A i kilometraža danas je normalna...uz visoku potrošnju od 3,5 litara. Dečkima troše nešto više motori, ali zanemarivo.
Vrijeme je za spavanac, a sutra....CRNO MORE😎
Lijepo smo se naspavali i probudili po lijepom vremenu. U Bugarskoj su lijepi izlasci i zalasci sunca ili se meni tako činilo jer sam bio dobre volje i uzbuđen. Nisam nikada maštao o Crnom moru, ali kako se približavamo, to mi znatiželja sve više radi. Nisam o njemu razmišljao nikada jer nisam niti mislio da ću ikada biti na ovome mjestu. Doručak obavili na terasi hotela i polako se spremili za polazak.
Bilo je lijepe ceste, ali na mjestima i tako masne da su nam proklizavali kotači u zavojima. Kad smo stali na benzinskoj počeli smo pričati o tome i ispalo je da se svakome sklizalo, ali da smo svi pomislili da si to umišljamo. Vozili smo prema suncu pa nam je bio i otežan pogled na stanje asfalta.
Nakon toga smo odlučili da je vrijeme za kavu pa smo odmah i stali u tom gradu Slivenu u Hemingway baru.
Nakon toga, nekih 100 km po dosadnoj ravnici i po ravnoj cesti smo jurili prema Burgasu i onda prema sjeveru nekih 20 km u Nessebar. Nismo rezervirali smještaj jer nismo puno znali o mjestu pa nismo bili sigurni gdje bi noćili. Došli smo otprilike do zadnje točke gdje se može bez propusnica i stali kod nekog restorana da pojedemo.
Klopa je bila izuzetno ukusna i skužili smo da je iznad restorana u sklopu i hotel pa smo išli pogledati ponudu. Bili smo jako zadovoljni i odmah smo preparkirali motore sa nogostupa na njihov parking i otišli na tuširanje pa u grad. Pogled iz Hotela ***Saint Nikola gdje smo odsjeli za odličnih 61€, ali bez doručka za nas troje.
 |
| Pogled na motore iz jedne od dviju soba i na restoran gdje budemo ujutro opet jeli😋 |
Ja sam se htio okupati, kao u svakom novom moru koje posjetim, ali ekipa nije bila za to pa sam i ja odustao, na žalost. Danas mi je žao zbog toga, ali kao i obično, imam razlog da se vratim ponovno😀😎
U obilazak smo krenuli po vanjskoj strani da prvo vidimo more dok je još bilo dana. Iznenađenje je bila boja kamenja, tamna. Nisam se nikada pitao zašto se zove "crno" more, a u školi kad smo učili o njemu baš sam bio "bolestan"...
Kako smo kružili okolo došli smo mjesta gdje su valovi dolazili sa sjevera i sa zapada i točno su se sudarali malo dalje od obale. Na slici se ne može vidjeti baš dobro, ali pokušao sam to slikati. Ima i hridi u vodi pa je možda zato efekt još jači.
Nastavili smo dalje i došli do jedne uređene plaže.
Kada je Mario vidio lika kako ulazi u vodu, išao je probati i rekao da je baš topla voda, a meni bilo još više žao kaj se nisam bućnuo. Hotel je prema sjeveru pa je tamo puhao malo hladniji vjetar pa su dečki odustali, ali na ovoj strani je mirno.
Nisam nosio fotoaparat pa u sumrak slike nisu tako lijepe kao u drugim putopisima.
Ovdje i birtije izgledaju privlačne.
Nessebar je jedan od najstarijih gradova u Europi, nastao je prije 3200 godina. Drevni je grad smješten na poluotoku dužine 850 metara, a širine 350 metara i sa kopnom je povezan uskim pregibom. Stari grad Nesebar upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Mjesto je puno starih crkvica i ruševina koje obnavljaju ili samo restauriraju da ostanu takva kakva jesu još godinama.
Cijelo je mjesto građeno većinom kamenom i drvom i to baš lijepo izgleda.
Iako sam slikao po mraku može se vidjeti da su ulice kamene, a ne asfatirane, jer ovdje uglavnom nema automobila, osim dostave naravno.
Kada smo sve prehodali, dobro, skoro sve, vratili smo se u jedan lokal u središtu koji nam je izgledao onak, običan, da naravno popijemo uspavanku.
Prvo smo sjeli na skroz vanjski dio terase i naručili, ali onda su počeli svirati i pjevati, naravno na engleskom, pa smo se preselili u prvi red. Predivan mladi ženski vokal i iskusniji muški, napravili su odličnu atmosferu pa smo se malo zarundali...
Cafe Soiree.
Vratili smo se u hotel i odlučili da ujutro obavezno moramo prošetati kroz mjesto po danu.
Naš hotel.
Pogled nam puca na bugarsko glavno ljetovalište bugarskog naziva Sunny Beach.
Otišli na spavanac i nakon dva, tri okretaja na krevetu pojavilo se sunce. U formaciji Mario&Dario otišli smo u mjesto prije doručka. Slike po danu djeluju potpuno drugačije, čak bi rekao da mi mjesto izgleda još ljepše.
Gledajući ove slike nitko ne bi rekao da je ovo Bugarska u 10 pokušaja.
Ajmo probati dalje.
Ako izuzmemo natpise na ćirilici, opet bi se teško reklo da je Bugarska.
Čak i nakon crkvi...
Imali smo prilike vidjeti i prave primjerke obrade motora.
A bilo je još retro vozila....u izvornom obliku.
I tako malo po malo, u ovo prekrasno jutro, došlo je vrijeme doručka.
Još nakon toga omlet sa pršutom, špekom i sirom....
Sada počinje onaj lošiji dio, onaj kad se počinjemo vraćati prema kućama. Nessebar je stvarno bio šlag na ovom putovanju od malo očekivanja. Više smo bili spremni na nešto drugačije nego na nešto ovako lijepo. Uglavnom, svaka preporuka za ovo mjesto, ako ste u blizini...npr. Istanbula koji je udaljen 300 km ili Bukurešta.
Današnji plan je da napustimo Bugarsku i spustimo se na Egejsko more u Grčku. Dionica je isplanirana kao najkraći put do Kavale, a da izbjegnemo autoput, ako je to moguće.
Tako smo krenuli u pravcu Haskovo i nakon 130 km smo stali točiti gorivo pa smo napravili i pauzu za kavu. Bilo je dosta vruće pa je trebalo nadoknaditi i tekućine u tijelu. Stali smo u centru u Feshion Cafeu gdje nam nisu htjeli uzeti eure nego smo morali ići u banku pored promijeniti kako bi mogli platiti. A kartice ne primaju😠
Nakon oporavka smo nastavili prema Haskovu, pa za Krdžali i prema granici sa Grčkom. Stali smo prije granice da još natočimo jeftinije gorivo na novoj modernoj Lukoil benzinskoj. Granicu smo prošli brzo i počeli spuštanje prema Komotini i za Kavalu. Cijela ova dionica nije prezahtjevna. Cesta je tako brza i široka da smo se čak i previše brzo vozili. U Kavalu dolazimo prije 21h i Garmin u gradu radi odlično i vodi nas točno do ulaza u Hotel***Oceanis Kavala gdje smo iznajmili dvije sobe (dvokrevetnu i jednokrevetnu) sa doručkom za 101€ ukupno. Stanje soba, kao i restorana, je ispod nivoa za ovu cijenu, ali položaj je odličan pa je time i cijena takva kakva je.
Uobičajena procedura i bježanje na večeru.
Piva za ALFA muškarce😀🍻🍺
U gradu ima bezbroj malih i većih restorana i skoro sve je puno. Grci žive kao i Talijani. Često se hrane po restoranima, a hrana i nije tako skupa.
Nakon večere lagana šetnja i odlazak na spavanje. Vrućina u kombinaciji sa puno kilometara umore.
Lijep pogled na utvrdu u Kavali.👆
Zanimljiva telefonska govornica.
U Grčkoj normalna pojava, kod nas samo na moru ponegdje ima parkinga za motore, u Zagrebu samo nekoliko. A ako nema parkinga, oni si sami naprave da nikome ne smetaju i nitko se ne buni.
Naš hotel izvana izgleda krasno. Spavali smo mislim na 8. katu. Imali smo lijep pogled sa visine!
Ovaj put sam, dok sam točio benzin, resetirao trip na putnom računalu. Zato imam današnju kilometražu zabilježenu sa Alenovog motora, a i vrijeme vožnje, kao i prosječnu brzinu.
Vidi se temp 23°C u 23:30.
Probudili smo se u 8 i ne vjerujemo kak smo tak dugo spavali, ali onda se sjetim da je to po našem vremenu 7h. Uvijek u Grčkoj zaboravim da je vrijeme +1h
Na doručku uobičajeno uzimam tri tanjura i svaki se dopunjava bar jednom, ako ne i dva puta, a onda kroasan kad izlazimo. Treba skupiti energiju za put....
Nakon doručka smo prošetali i popili kavu na suncu dok još nije vruće.
Vođa SUPER TRIA gleda gdje bumo pili kavu.
Fredo capuccino za mene....
Oni imaju nekakve male banane, kao bananki, ali bez čokolade😎
Ribarnica sa super fora pločicama.
I oni njeguju starine.🚗
Nakon šetnje bilo je vrijeme za polazak. "Natovarili" se sa magnetima za frižidere i krenuli prema kućama...naravno uz još nekoliko noćenja po putu😜
Iz Kavale smo krenuli lokalnom sporijom cestom, ali dosta kraćom, prema gradu Ser. Ubrzo smo se spojili na brzu magistralnu cestu i jurili smo dalje pobjedonosno. Počelo je nedostajati benzina i odlučio sam skrenuti na benzinsku iako sam imao za još 150 km. Alenov tank može podržati nešto manju kilometražu od naše pa sam mislio da je pri kraju. No imao je i on još za skoro 100 km, ali kad smo stali, onda smo i točili. I onda počinju problemi za mene. Ne, nisam natočio naftu kaj ste svi odmah pomislili, natočio sam benzin, ali i više nego je stalo u rezervar. Pogledao sam prema pumpi da vidim koliko sam ulio i kada sam se okrenuo, benzin je već išao van i ušao mi u kacigu. Pištolj za točenje nije izbacio kad se benzin podigao, kao na svakoj drugoj pumpi i bio sam u problemima. Moj motor ima rezervar ispod zadnjeg, višeg sjedišta, a kacigu sam ostavio na svom sjedištu. Kada je krenulo van, naravno da je tekućina otišla prema dolje i gdje će nego u kacigu. Kako svaki bajker koji imalo drži do sebe uvijek na putu ima rezervnu kacigu...naravno šalim se, htio sam reći kako sam kao pravi bajker počeo tako sočno psovati na našem predivnom jeziku da je radnik koji tamo radi samo otišao u prostoriju benzinske. Ne moram opisivati kako sam se osjećao. Kaciga, koja mi treba biti na glavi sljedećih 20h vožnje još do Zagreba je upila u sebe puno benzina. Sve spužve naravno da su povukle.
Dečki su odmah priskočili u pomoć i brzo smo ju raskopali da benzin ne ide i prema tjemenu. Oni su platili gorivo, a ja sam odmah odjurio sa kacigom pored na pipu sa vodom. Sve spužve sam oprao sa gelom za tuširanje koje imam sa sobom, a zatim i sa sapunom. Mario je za to vrijeme meni oprao sve plastične dijelove na kacigi koje su smrdile po gorivu. Ja sam prao te spužve valjda pola sata i psovao. Dečki su me prvo pustili, a onda su me smirivali. Alen je još rekao da sam ja to sve mirno i podnio, da on ne zna kaj bi napravio da mu se to desilo. Nakon silnog pranja ostavili smo spužve da se osuše na suncu, a mi smo pojeli sladoled na benzinskoj. Radnik nas nije niti pitao da platimo jer se bojao kaj mu budemo rekli...no naravno da smo platili, kao i ja svoj natočeni i pretočeni benzin.
Sjedili smo nekih pola sata i sastavili kacigu. Unutar kacige sam stavio još nekoliko vlažnih maramica da mi miriše, ali svejedno sam morao ostatak puta voziti sa otvorenim vizirom jer su pare od benzina još bile jake. Ne moram opisivati koliko sam bio lud taj dan...
Ne znam zašto, ali od tog dana mi je samo to ostalo u sjećanju...
Nastavili smo prema Republici Sj. Makedonija i ušli na prijelaz kod Dojranskog jezera. Cesta uz jezero, puno restorana sa mirisom roštilja i razne ribe, ali mi ne želimo stati odmah uz granicu i nakon kojih 5 km se počinjemo udaljavati od jezera i nestaju svi restorani, kuće....a mi gladniiiii.
Nakon nekih 30 km dolazimo u Strumicu i Alen uz pomoć svoje navigacije nalazi nekakav talijanski restoran. Restoran izgleda stvarno prekrasno, pogotovo za okolinu u kojoj se nalazi. Pošto je Makedonija poznata da ima odličnu hranu, a mi smo došli u talijanski restoran, nije mi preostalo drugo nego da naručim bečku šniclu, standardno makedonsko jelo.😧😏
Alen je naručio ribu, a Mario...nešto (sorry Mario, zaboravio sam)
Valjda se slažete da je moja hrana najprikladnija😀😎, pa imak sam cijeli dan snifao benzin💀
Nakon klope smo požurili prema Skoplju gdje smo rezervirali smještaj u hotelu***Tomče Sofka za 83€ za nas troje sa doručkom. Garmin nas je odlično i točno doveo do hotela, iako nas je poslao na autoput sa naplatom, a uključio sam izbjegavaj autoput i naplatu....403 km za danas.
Na ulasku u hotel nas je dočekao pas čuvar. Nije se niti pomaknuo makar smo ga podragali.
Istuširali smo se i dečki su otišli nekej popiti u restoran hotela dok sam ja rastavio kacigu i potopio spužve u umivaonik u brdu šampona. Nije bilo odgovarajučeg čepa, pa sam nagurao krpu u odvod da voda ne otiče. Iako je lagano oticala pa sam ostavio pipu malo otvorenu da curi dok smo mi otišli u grad. Ima umivaonik onu dodatnu rupu ako voda dođe do vrha, tako da nije moglo doći do poplave.
Od hotela smo krenuli prema centru kroz jedan park i vidjeli lijepu klupu za zaljubljene😱
Skoplje je jako puno uložilo u renoviranje povijesnih zgrada i sve je tako lijepo osvjetljeno da izgleda stvarno....
 |
| Nasukani brod, ujedno hotel i restoran. |
Toliko lijepih restorana da smo morali ući u jedan i nešto pojesti i naravno popiti.
Ujutro standardni doručak, jako fini. Pakiranje, par slika i polazak. Želio sam otići u centar još malo pofotkati po danu, ali nismo imali vremena.
Spavali smo uz sam stadion nogometnog kluba Vardar.
A u hotelu je bio lijepi akvarij.
Na svojem Garminu sam odabrao ponovo izbjegavanje autoceste, ali sam ovoga puta odabrao i u opcijama manje široke ceste, pa nas je vodilo po takvim selendrama, jadnim cestama...na jednom dijelu smo naletjeli na brušeni asfalt, ali je ispred nas išao autobus pa smo zaključili da se može voziti, iako je sav bio namazan sa katranom prije asfaltiranja. I tako nekih kilometar gdje dolazimo do dijela gdje asfaltiraju, ali se može pored ceste proći po šljunku, tako su i auti obilazili. Nama su gume bile sve od toga katrana i onda nam se sav šljunak zaljepio na gume da skoro nismo mogli voziti jer su izgledale kao meso kada se poha sa krušnim mrvicama. Upravljivost je bila kao da imate probušene obadvije gume. A to sve sa guma ispada kako nastavljamo voziti i udara i lijepi se za ostale dijelove motora, felgi, naših odijela, čizama...Katastrofa. Nastavljamo dalje polako dok to sve ne poispada i Alen u jednom trenutku dolazi do mene i kaže; pa kuda nas to vodiš i naravno sav lud kaže da skrenem na autoput da se više ne želi voziti po ovakvoj zabiti. Nakon južne Srbije i ponegdje Bugarske, nismo niti slutili da ima još gore ceste. Garmin kaže da se za nekoliko km može skrenuti lijevo prema autoputu, ali baš tu renoviraju cestu i most je srušen pa se ne može proći. Nastavljamo dalje svi bijesni, a ja najviše jer sam, kako sebe, tako još i njih dvojicu nasamario sa svojim "pomoćnikom" Garminom kojega sam platio 550€. Naravno već kujem plan kako ide u oglasnik kada dođemo u Zagreb. Fala Bogu kaciga mi ne smrdi pa mogu imati zatvoreni vizir jer ovo je sve osim da je cesta. Prašina, šoder, rupe....vozimo se 40km/h😠
Vidi se da ova prekrasna cesta vodi uz granicu sa Kosovom pa je i stanovništvo većinom miješano.
Ubrzo dolazimo do autoputa i ja, kako sam sretan kaj ga vidim, skrenem na prvi ulaz i odemo u krivi smjer i vozimo 10 km u smjeru Skoplja, pa onda nazad u drugom smjeru opet po lokalnoj cesti, jer nema ulaz u drugom smjeru da se vratimo odmah na autoput. Ovaj puta Garmin mi je bio dobro rekao da nastavim ravno, ali sam ja skrenuo, jer sam mislio da me opet hoće nasamariti.
Nakon nekih 50 km skrećemo sa autoputa i nastavljamo prekrasnom cestom prema Nacionalnom parku i jezeru Mavrovo. Uživamo konačno po odličnoj cesti i stajemo u mjestu Mavrovi Anovi na kavu.
Nastavljamo dalje jednako dobrom cestom za Debar gdje točimo i odmaramo na zadnjoj benzinskoj prije ulaska u Albaniju.
Ova cesta kroz Albaniju je meni bila jako uzbudljiva i zanimljiva bez obzira na loš asfalt i usku cestu. Ali Mario će ju zapamtiti zauvijek. Nakon sat i nešto me je nazvao i rekao da nemre više i da stanem. Tada se ovo dogodilo.
Kako se zaustavio, nije sišao sa motora već se samo bacio na zemlju. Kasnije smo skužili da je legnuo tako da su mu govna od krava ili konja bila između nogu i pored glave, a i pored ruku.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje po boljoj, ali dosadnoj cesti prema Skadru, pa na granicu sa Crnom Gorom. Tamo nas je dočekala gužva, ali smo se malo progurali i prošli pa nastavili za Podgoricu i na kraju za Nikšić gdje smo rezervirali smještaj u Garni Hotelu***Atrium po cijeni 70€ za nas troje sa doručkom. Iscrpljeni od vožnje, ovaj puta odlučujemo stati u Gastrobaru Central Perk 200 m od smještaja. Nismo htjeli gubiti vrijeme na skidanje stvari sa motora, prijavljivanje...iako nam to nije običaj.
Dok smo čekali klopu pogledali smo prijenos utakmice Lige Prvaka između Dinama i Atalante. Na naše opće iznenađenje Dinamo ih je pojeo kao mi večeru.😋😊
Rezervirali smo dvije sobe sa jednom kupaonicom i sve je bilo odlično i kako treba biti za preporuku.
Ujutro smo malo protegnuli noge do obližnjeg Trga slobode i bacili koju sliku za arhivu.
Stepenice prema našem katu gdje su nam bile sobe.
Doručak također za pohvalu i preporuku. Jako ljubazni domaćini.
Nakon doručka je samo ostalo pakiranje i teleportacija kućama. U Crnoj Gori smo naletjeli na nekoliko kilometara makadama jer se cesta proširuje i uređuje i bit će to sve poželjnija destinacija za bajkere iako je i sada izvrsna. Kada smo prošli granicu prema Bosni za Trebinje osvježila nas je malo lagana kišica. U Hrvatsku smo ušli na prijelaz Brgat Gornji nešto prije Dubrovnika kako bi izbjegli gužvu Boka Kotorskog zaljeva. Nakon Dubrovnika smo već pojačali tempo jer tu cestu jako dobro znamo. Za danas je bio plan oko 650 km, a Alen još skoro 100 do Čakovca. Od Cista Provo preko Trilja, Sinja, Vrlike do Knina je bila "Velika nagrada Hrvatske". U Kninu na benzinskoj kaže Alen da smo napravili 3500 km da bi se najbrže i najljepše vozili po našim cestama. Ovdje su si dečki dali oduška i nisam ih mogao pratiti. Nakon Knina počinje puhati bura i po Lici nas jako baca, ali držimo dobar ritam. Poslije Slunja Mario kao prvi ode, a Alen iza njega ne i uspori. Stalno se nešto namještao. Nazvao sam Maria i pričekao nas je pa sam mu rekao kako Alenu izglena nije baš dobro i da stanemo malo. Stali smo i Alen kaže kako ne može glavu pomicati jer ga jako boli vrat. Odmorili smo pola sata i pojeli kaj smo imali sa sobom pa nastavili laganim tempom dalje. Stali smo kod naplatnih kućica u Karlovcu. Alen je malo odmorio i rekao da možemo nastaviti. Na Lučkom smo mu ponudili da ostane kod nas prespavati ili da ode s našim autom i ostavi motor ili da mu mi motor otpeljamo ili kako god, ali on je rekao da bude mogao sam i tako je nastavio nakon pozdravljanja i predivnih dana provedenih na putovanju.
Pređena kilometraža je 4026 km uz potrošnju od 3.7 litara/100km ili ukupno 151.5 potrošenih litara.
Naravno to je moja potrošnja dok su dečki potrošili nešto više.
Moji troškovi putovanja su: benzin i cestarine 200€
hrana 150€
noćenje 190€
Znači ukupno sa suvenirima oko 600€ za 9 dana putovanja /8 noćenja.
